Druga strana “oslobođenja” Travnika 22.listopada 1944.

Na današnji dan prije 80 godina, 22. listopada 1944., partizanske jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle su u Travnik, grad koji je tada bio pod kontrolom snaga Nezavisne Države Hrvatske. U službenoj verziji povijesti taj se događaj dugo nazivao “oslobođenjem”, a datum se obilježavao kao trenutak slavne pobjede nad fašizmom. No, iza te zvanične retorike, u sjeni parade, pjesama i spomenika, ostala je druga priča — ona koju se desetljećima nije smjelo pričati.

Prema brojnim svjedočanstvima, lokalnim istraživanjima i pisanju medija poput ARTinfo, dani nakon ulaska partizana u Travnik obilježeni su valom nasilja, osvetom i masovnim likvidacijama. Umjesto pravde i oslobođenja, mnogi su tada iskusili smrt, nestanak i poniženje.

Već prvih sati nakon ulaska u grad, partizanske snage — vođene ideološkim žarom i osvetničkim nalogom — provele su represiju nad stvarnim i navodnim neprijateljima. Civili, zarobljeni vojnici, starci, žene i djeca postajali su mete. Nije bilo suđenja, nije bilo ispitivanja — samo egzekucije.

Jedan od najzloglasnijih zločina dogodio se upravo u travničkoj bolnici, gdje su, prema svjedočanstvima, ubijeni svi ranjenici – među njima i civili, vojnici, te dvije časne sestre koje su tamo služile. Nasilje se nastavilo i u prostorima Nadbiskupske gimnazije, gdje je, prema nekim navodima, ubijeno nekoliko učenika – mladići bez oružja, bez krivnje.

Posebno težak i mučan događaj vezuje se za zatvaranje stotina ljudi u gradska skloništa i podrume, koji su potom minirani ili zapaljeni. Prema nekim izvorima, među žrtvama su bili i oni koji su se predali ili su potražili utočište. Ukupan broj mrtvih nikada nije točno utvrđen, ali različiti izvori navode da je ubijeno nekoliko stotina ljudi. Neki čak spominju i brojku od preko dvije tisuće stradalih u svega 48 sati.

Službena povijest bivše Jugoslavije ove zločine nikada nije priznala. Dapače, o njima se šutjelo, a preživjeli su bili primorani na zaborav. U Travniku su podignuti spomenici “narodnim herojima”, dok mjesta stradanja nisu dobila ni križ, ni ploču. Obitelji žrtava desetljećima su živjele s tišinom – ne zbog toga što nisu htjele govoriti, već zato što nisu smjele.

Danas, osamdeset godina kasnije, Travnik stoji pred vlastitom poviješću. S jedne strane, to je grad koji je dao borce protiv fašizma, ali s druge i mjesto gdje je “oslobođenje” za mnoge značilo smrt. Povijest nije crno-bijela – i ne može se razumjeti ako se ignorira stradanje samo zato što nije bilo na “pravoj” strani ideologije.

Priča o travničkom listopadu 1944. nije poziv na osvetu, niti pokušaj umanjivanja zločina fašizma. Ona je poziv na cjelovitost. Na to da svaka žrtva ima pravo na sjećanje. Da ni jedna istina ne vrijedi ako drugu mora zauvijek ušutkati.

Vrijeme je da se Travnik prisjeti svih svojih mrtvih. Bez straha, bez politizacije, bez ideoloških etiketa. Samo s poštovanjem prema činjenicama i prema ljudima koji su tada pali — ne kao heroji, ne kao zločinci, već jednostavno kao ljudi.

Izvori: art info/notra ba