Kultura otpora vs. kultura preživljavanja

Sindikati u Italiji pozivaju na opći štrajk u Italiji 28. studenog kako bi se okončala ulaganja u ratni proračun zemlje i suradnja s Izraelom. Talijani također traže minimalnu plaću, smanjenje dobi za odlazak u mirovinu i zamrzavanje cijena osnovnih dobara. U Italiji se na dan općeg štrajka najavljuje najmanje 29 sastanaka diljem zemlje.

Zakon o proračunu za 2026. koji je predložila vlada Giorgia Melonija, a koji se trenutno razmatra u talijanskom parlamentu, kritizirali su sindikati zbog odluka koje pogoduju bankama i obrambenom sektoru, dok socijalne mjere nisu dovoljne za ublažavanje rastućih nejednakosti.

Sindikati pozivaju na opći štrajk 28. studenoga i prosvjed u talijanskoj prijestolnici sljedećeg dana. Osim zaustavljanja genocida u Palestini i prekida odnosa s Izraelom, zahtjevi su sljedeći:

Minimalni iznos od 2.000 eura

Vraćanje dobne granice za odlazak u mirovinu na 62 godine;

Zamrzavanje cijena osnovnih dobara i oporezivanje ekstra profita banaka.

Sindikalni lideri otvoreno poručuju: “Radnici su platili cijenu svake krize – i dosta je više.”

A onda pogledamo Bosnu, zemlju u kojoj se radi za minimalac i vidimo gotovo potpunu tišinu.

Stručnjaci svaki mjesec izračunaju potrošačku korpu i dobijemo isti zaključak: Minimalac je daleko ispod onoga što je potrebno za život, a ne dostojanstvo.

U Italiji se štrajkuje prije nego što standard potpuno padne.U Bosni se šuti i kad je standard već pao.

Talijanski sindikati, bez obzira na političke podjele, baštine kulturu borbe: radnik mora biti zaštićen.

Italija ima dugu tradiciju radničke solidarnosti. Štrajk je dio političkog identiteta.

Bosna ima dugu tradiciju preživljavanja. Šutnja je dio mentaliteta, oblik zaštite.

Italija zna da se prava uzimaju borbom.Bosna se boji da bi borba mogla odnijeti i ono malo što imamo.

Sindikati su u Italiji crvena linija, ovdje produžena ruka vlasti.

Talijanski sindikati, bez obzira na političke razlike, imaju jednu jasnu kulturu: braniti radnika pa makar se zamjerili vlasti, premijeru ili kapitalu.

Kod nas?

Čast izuzecima, ali sindikati su:politički kooptirani,podijeljeni unutar sebe,svodeni na ceremonijalne sastanke s vlastima,

Često bliži ministrima nego radnicima. Radnik ostaje sam.A kad si sam, jedino što ti ostaje je šutnja.

U Italiji radnik vjeruje da ima pravo.
U Bosni radnik vjeruje da će biti kažnjen ako pravo zatraži.
Kod privatnika radnici šute jer:
strahuju od otkaza,
znaju da zakon neće stati na njihovu stranu,
inspekcije rade selektivno,
poslodavac u malim sredinama drži i ekonomsku i društvenu moć.

Kad ti porodica ovisi o jednoj plaći, a šef ti jasno stavi do znanja da si zamjenjiv – ne ideš u štrajk. Ideš kući i računaš kome ćeš ovaj mjesec platiti, a kome se izviniti.

Italija ima proteste jer radnici vjeruju da vrijede.

Bosna ih nema jer radnici vjeruju da je borba uzaludna.

I upravo tu se krije najveća tragedija. Ne u minimalcu. Ne u potrošačkoj korpi. Nego u gubitku radničkog dostojanstva.

A narod koji se boji – ostaje tamo gdje jeste.

Urednik po izvoru Masina.rs