Prestižna nagrada “Ćamil Sijarić” za Darka Cvijetića

Književna nagrada „Ćamil Sijarić“ je regionalna književna nagrada koju je Savjet bjelopoljskog Centra za kulturu „Vojislav Bulatović Strunjo“ ustanovio 2024. godine u Bijelom Polju.

Selektori Draško Došljak i Kemal Musić iz Crne Gore, Petar V. Arbutina iz Srbije, Dijana Hadžizukič iz Bosne i Hercegovine i Sinan Gudžević iz Hrvatske za nagradu su predložili 16 proznih knjiga.

U prvom krugu izdvojene su knjige “1983” Miljenka Jergovića i “Previše mi je. Osam djevojaka” Darka Cvijetića, a većinom glasova odlučeno je da nagrada ide Cvijetiću

Nagrada će laureatu biti uručena na Sijarićevim književnim susretima 18. prosinca, na rođendan Ćamila Sijarića, u Bijelom Polju. Ova nagrada došla je Cvijetiću nakon velike srednjoeuropske književne nagrade, Srednjoeuropske književne nagrade “Angelus” za roman “Schindlerov lift”.

Nagrada „Ćamil Sijarić“ njegova je 16. književna nagrada.

Darko Cvjetić reditelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor.

Od 2013. uređuje književni blog “Hypomnemata”. Objavio je deset knjiga poezije, knjigu priča i roman “Schindlerov lift” za koji je nagrađen nagradama “Kočićevo pero” i “Fritz”.

Finalist je za nagradu “Europski pjesnik slobode”. U kazalištu je režirao od Becketta do Čehova, a glumio je Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Član je PEN centra Bosne i Hercegovine, Društva književnika BiH i Hrvatskog društva književnika.

Pisali su o nagrađivanoj knjizi

Jagna Pogačnik: „Iznenađen sam tebi, Cvijetiću, da još uvijek imaš snage vjerovati da istinu ne treba tražiti u romanu, već u onome što je on u nama pokrenuo. Jer što ako su svi bili u ratu, a sloboda nije ništa bolja? A što ako je pisanje poricanje, umjesto demontaže onoga što se dogodilo? Trilogija nas je približila licu zla kao slici u ogledalu, ali i licu traume, transgeneracijske i transnacionalne, univerzalne, iza (ispred?) koja je zločin jer smo svi žrtve i žrtve svih. Tekst je mozaik drugih romana, osjetljiv na detalje, jezične nijanse, kontraste i apsurde, jer ti, Darko, si prije svega pjesnik. Strašno je što te kao pjesnika ne bi trebala iznenaditi stvarnost, to je baš kao biti Filip i Raskolnikov i Kost i Breivik. možeš/trebaš pisati. Ovako pišeš – rečenice koje dišu, prostori i prazni prostori koji govore, simbolika broja osam, koji kada se napiše nema ni početka ni kraja. Niti je tvoja trilogija u kojoj likovi idu umrijeti kao pisac, ali postoji anđeo…“ brašno se skrivalo u snijegu i ja sam se vezala za njega, dok mi u daljini previše odjekuje, poput nekog dalekog, umornog i razočaranog brata tog Nikad Mora.”

Kokan Mladenović: „Darko Cvijetić pokušao je ispraviti moralnu vertikalu nas samih obnavljajući Crveni solitar u ‘Schindlerovom liftu’, iz sjećanja na one koji više nisu u njemu – a nismo postali bolji. Zatim nas je pokušao probuditi iz povijesne noćne more kroz Što spavaš na podu, kopajući po vlastitim ranama kako bi nam dao nadu da će jednog dana ljudi ovog kraja pobijediti narode – a mi smo se toj nadi suprotstavili beznađu u kojem živimo. I pokušao je poezijom, spisima, stihovima, dramskim i proznim dijalozima – a mi se i dalje nismo složili da nas riječi mogu popraviti.“U romanu ‘Previše je za mene. Osam djevojaka’, Darko i njegov glavni (anti)junak ponudit će nam apsurd umjesto nade – ratni zločinac, svjestan užasa svog zločina, vratit će se nakon odsluženja višedesetljetne kazne u sredinu koja ga doživljava kao ratnog heroja i učinit će sve da je uvjeri da je on sve samo ne heroj – i neće uspjeti. Uostalom, u što smo se pretvorili kada jedino otrežnjujuće dobro pokušava doći do nas govoreći kroz usta zla? Hoće li groteskni humor ovog romana pomoći Darku Cvijetiću u njegovom poslu popravljanja svijeta i zašto je odgovor toliko porazan za sve nas?”

izvor: Nezavisne novine