Službena verzija napada časne pod sumnjom

Dakle, htjeli smo od nje osobno čuti što se desilo tog dana… “Bio sam u Vinogradskoj, i na informacijama starija ljubazna doktorica, jer je bila u bijelom a ne kao sestra u plavom, dugo je tražila časnu sestru Mariju Zrno pod imenom Marija, ali bezuspješno i tek ju je na kraju pronašla pod imenom Tatjana Zrno, gdje je pisalo da je to jutro otpuštena iz bolnice.

Potom sam otišao u samostan sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici gdje mi je jedna od sestara rekla kako nije došla u samostan, i da je možebitno otišla rodbini, te kako nitko ne zna ništa i da se jedino možemo moliti. Čudno je bilo već to da se nije javila susestrama, a iz razgovora se dalo zaključiti da nitko ne želi o njoj razgovarati, što samo po sebi izaziva sumnju. Počinjem sumnjati da je možda odvedena u Vrapče ili Jankomir i pitam se tko igra veliku igru?

Sjetio sam se kako kad je netko opasan za službeni narativ, i kada treba nešto zataškati, onda ga se strpa u ludnicu bez mogućnosti posjete. Imamo tome primjere Marka Franciškovića, Tatjane Brozine, Ivana Pranklina…”

Tako govori naš dr.sc.prof. Zlatko Lukež.

Uglavnom, više je logičnih razloga zašto ne vjerujemo službenom policijskom izvješću? I ja i profesor Lukež smo bili dio tog sustava i znamo kako sustav funkcionira. Policija iza sebe ima cijeli birokratski i pravosudni aparat tako da njihovo izvješće, čak i ako je potpuno lažno, ima težinu službene isprave i uzima se kao gotova stvar, odnosno nepobitna činjenica, a tako nešto je jako teško pobiti.

Međutim, zdrava logika govori nešto sasvim drugo. U toj priči o samoranjavanju ima puno nelogičnosti i nikako ne djeluje sasvim uvjerljivo, a i kad znamo da dolazi od istih onih koji su nam lagali za vrijeme pLandemije, držali ljude u strahu i učinili nepopravljivu štetu mnogima – dva tjedna su ključna – naivno bi bilo vjerovati im uopće išta više ikada.

Ovo su samo neke od nelogičnosti priče o samoranjavanju i ludosti sestre Marije:

1. Profesor Lukež, koji ju osobno poznaje dugi niz godina, kaže da je Marija izuzetno vesela i komunikativna osoba koja voli sport i vatrena je navijačica hrvatske reprezentacije i Hajduka, i naravno osoba koja vjeruje u Boga i koja nikada nije bila depresivna te da je šansa da bi izmislila tako nešto, i još se sama ubola, ravna nuli – nemoguća. A povjerovao bi u takav scenario samo kad bi mu sestra Marija to priznala, a pitanje je bi li i tada.

2. Časna sestra Marija Zrno, nad kojom se sada ljevičari iživljavaju, bila je zaposlena u OŠ Prečko, i to kao razrednica klincima iz razreda u kojem se desio onaj strašni zločin. Svi roditelji i učenici imaju samo riječi hvale za nju!

3. Sestra Marija Zrno nije priznala samoozljeđivanje i lažno prijavljivanje napada. Jer da je Božinović bi slavodobitno izvijestio medije, a nije to učinio.

4 .Gdje je taj nož kojim se sestra Marija navodno ozlijedila? Gdje su forenzički nalazi?

5. Napad, ili samoozljeđivanje kako tvrdi policija, desio se na Malešnici, u ulici Ivane Brlić Mažuranić kod broja 68 ili 86. Postavlja se pitanje postoje li snimke kamera s obližnjih zgrada koje su mogle i morale snimiti incident? I gdje su i koji su ti svjedoci koje policija spominje?

6. Marija nema povijest psihijatrijskog liječenja, ali je policija zaključila da je sestra Marija Zrno psihički bolesna, valjda stoga što nije htjela promijeniti iskaz ili su ti policajci neki genijalci koji se kuže i u psihijatriju, te su pozvali djelatnike Hitne pomoći koji su ju, po pregledu liječnice, prebacili u zatvoreni odjel Psihijatrijske bolnice Vrapče. Dakle u izolaciju.što je samo po sebi indikativno jer imamo podsjetnike na neke slučajeve iz prošlosti kad se ljude držalo na psihijatriji po naputku određenih moćnika.

Primjeri nasilnih hospitalizacija:

Marko Francišković i njegov sukob s Rankom Ostojićem – proglašen neubrojivim i proveo 9 mjeseci na psihijatriji.

Ana Marija Braim, policajka – zviždačica – 15 policajaca upalo joj u stan i odveli ju u Remetinec i potpuno izolirali samo zato jer je prijavila korupciju unutar policije. I nju su pokušali prikazati psihički nestabilnom, odnosno ludom, iako nije imala psihijatrijsku povijest.

Čak je i Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu prava u predmetu M.S. protiv Hrvatske zbog prisilnog smještaja dotičnog u psihijatrijsku ustanovu.

Sva ta pitanja su legitimna i bude sumnju u rezultate istrage.

A sad bih ja trebao vjerovati kome? Božinoviću koji se nezna ni prekrižiti ili jednoj časnoj sestri?

 Pitanje je retoričko, ali ostavljam 0,1% šanse da možda nisam u pravu. Ma ne ostavljam!

Vezano za profesionalnost medija, koje Božinović hvali, njihovoj smo profesionalnosti svjedočili prije 4-5 godina kada smo izgubili i zadnju mrvu povjerenja u politiku i glavnostrujaške medije. A i zar nisu nas Hrvatske Ratnike proglasili ekstremistima stoga jer ekstremno volimo Hrvatsku koju smo stvarali, za razliku od njih koji od Hrvatske vole samo njen novac.

U biti, ja niti ne sumnjam u same policijske službenike, ali sumnjam u njihove šefove koji su na uzici politike, njima ne vjerujem ništa. Ali nema opravdanja ni za one koji samo rade svoj posao jer i oni rimski vojnici koji su bičevali i razapeli Isusa Krista samo su radili svoj posao, samo što oni zbilja nisu znali što rade.

Kako bilo, prije ili poslije sve ćemo saznati. A vidjet ćemo i hoće li se nadbiskup uključiti u zaštitu jedne časne sestre?

I za kraj jedan citat naše Anamarije s Telegrama: “Ova država ovom pričom šalje ljudima bolesnu poruku da ukoliko ih napadne migrant da slučajno im ne padne na pamet slučaj prijaviti bolnici ili policiji jer će ih zatvoriti u ludnicu i kasnije u zatvor.“ Pa eto, razmislite o tome. Što je najbolje od svega upravo takve priče nam dolaze iz zapadne Europe.

“Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.” (Luka 12, 2-3)

Piše: Miro Perković

Izvor:UHR