Život na rubu: Beskućnici, nevidljivi ljudi među nama

Danas se obilježava Svjetski dan beskućnika, dan koji nas podsjeća na one koji često prolaze pored nas – tiho, neprimjetno, kao sjene na ulicama naših gradova. Iako se brojke razlikuju od zemlje do zemlje, jedno je zajedničko svima: beskućništvo je rana suvremenog društva.

Prema podacima organizacija koje se bave ovom temom, u Bosni i Hercegovini se broj beskućnika procjenjuje na više od 400 osoba, dok je stvarni broj vjerojatno i veći, jer mnogi nisu evidentirani. Skloništa u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru redovito su prepuna, a veliki broj ljudi živi u napuštenim objektima, improviziranim nastambama ili na ulici, prepušteni sami sebi.
Iako su u BiH otvorena neka prihvatilišta i pokrenuti programi pomoći, situacija je i dalje alarmantna. Zakon o socijalnoj zaštiti ne prepoznaje jasno kategoriju “beskućnika”, pa su mnogi od njih izvan sustava pomoći.

Humanitarne organizacije upozoravaju da je nužno osigurati stalna sredstva za prehranu, zdravstvenu zaštitu i rehabilitaciju, ali i omogućiti ponovnu integraciju u društvo.

S druge strane, u Hrvatskoj više od 12.000 ljudi nema adekvatan dom, pokazuju podaci povodom obilježavanja istog dana. Iako postoji mreža prihvatilišta i udruga koje pomažu, veliki broj osoba i dalje živi u nehumanim uvjetima. Samo u Zagrebu ih je registrirano više od 500, dok stvarni broj, prema procjenama udruga, prelazi nekoliko tisuća.

U Europi, broj beskućnika raste iz godine u godinu, a prema podacima Europske federacije nacionalnih organizacija koje rade s beskućnicima (FEANTSA), više od 900.000 ljudi svaku noć spava bez krova nad glavom.

Uzroci su brojni – od gubitka posla i siromaštva, do psihičkih bolesti, obiteljskih sukoba i ratnih trauma. Iako mnogi misle da su beskućnici „odabrali“ svoj život, stvarnost je surovija: većina ih se našla na ulici spletom okolnosti, bez sustavne podrške i bez mogućnosti novog početka.

U BiH, kao i u regiji, problem beskućništva nije samo socijalno nego i moralno pitanje – koliko smo kao društvo spremni vidjeti i pomoći onima koji su izgubili gotovo sve?

Možda će jednoga dana i oni, koji danas spavaju na klupama, pod nadstrešnicama i u napuštenim zgradama, dočekati da žive život dostojan čovjeka – s toplinom doma, dostojanstvom i osjećajem da pripadaju svijetu koji ih više ne gleda kao nevidljive.

Piše: Sanja S.K.